Prožimanje bliskorodnih jezika (na primjeru rusinskog jezika)
Oksana Timko Đitko, redovita profesorica s Katedre za ukrajinski jezik i književnost Odsjeka za istočnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, održala je predavanje o rusinskome jeziku, njegovim temeljnim karakteristikama te specifičnome položaju u slavenskome i europskome kontekstu uvjetovanome vanjskim čimbenicima. Profesorica Timko Đitko diplomirala je opću lingvistiku i fonetiku na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i doktorirala 2006, a prethodno je magistrirala na Sveučilištu u Užgorodu u Ukrajini. Njezini su istraživački interesi usmjereni na povijest, dijalektologiju i morfologiju ukrajinskoga jezika te na rusinski, njezin materinski jezik. Na primjeru toga jezika objasnila je fenomen jezičnih kontakata i prožimanja raznovrsnih obilježja unutar jednoga jezičnog sustava. Upravo je jezik Rusina plodna podloga za takvu vrstu istraživanja jer je pradomovina toga naroda bila smještena na području stoljetnoga ispreplitanja istočnoslavenskih i zapadnoslavenskih jezika, a zbog dugotrajnih migracija stanovništva rusinski je dolazio u kontakt i s južnoslavenskim jezicima te mađarskim, pa je postao svojevrsnom mješavinom karakteristika različitih slavenskih jezičnih skupina.
Zbog raznolikoga i neujednačenoga suvremenog shvaćanja rusinskoga jezika (osobito u medijima), predavačica je na početku pobliže odredila što on ustvari obuhvaća. Riječ je o jeziku kojim govore Rusini, odnosno pripadnici rusinske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Srbiji (u širemu smislu na području bivše Jugoslavije). Rusini su malobrojna etnička skupina u načelu grkokatoličke vjeroispovijesti čiji je jezik, iako standardiziran još prije stoljeća, pod snažnim utjecajem dominantnih jezika u okruženju te asimilacijskih procesa. Prvi podaci o njihovoj prisutnosti na južnoslavenskim prostorima (točnije na području Slavonije i Vojvodine) sežu u 1748. Na to su područje, u južne krajeve tadašnje Austro-Ugarske, pristigli iz njezinih sjevernih dijelova, s poljsko-slovačko-ukrajinske tromeđe na kojoj su se stoljećima oblikovali njihova kultura i jezik. Upravo je specifičan položaj pradomovine Rusina uvjetovao istočnoslavenska i zapadnoslavenska prožimanja, koja su vidljiva na svim razinama rusinskoga jezika, npr. u refleksu jata (i, e, a) i metatezi likvida (najzastupljenije su zapadnoslavenske varijante, no pojavljuju se i primjeri s istočnoslavenskim punoglasjem te riječi s obama odrazima koje se mogu semantički razlikovati). Rusinski je naglasak fiksiran na predzadnjemu slogu naglasne cjeline (kao u poljskome), dok su praslavenski poluglasovi dali dva refleksa (kao u ukrajinskome). Dakle, govorimo o svojevrsnome perifernom idiomu koji se formirao na razmeđu različitih govora, a prožimanje i jezični kontakti dodatno su došli do izražaja pri preseljenju u južnoslavenske krajeve.
Prije povijesnoga pregleda hrvatsko-rusinskih jezičnih utjecaja nekoliko je riječi posvećeno današnjemu statusu Rusina. Oni su uglavnom dvojezični, a sve do 1923. i prve rusinske gramatike, u kojoj je grafija usustavljena na temelju ukrajinske azbuke, njihov jezik i pismo bili su nenormirani i nestandardizirani. Uslijedile su još dvije gramatike novijega datuma i suvremenije strukture, pravopis te više rječnika. Proces je standardizacije rusinskoga jezika, koji se odražava upravo u spomenutim priručnicima, naglašava predavačica, bio izrazito važan jer je standardni jezik kao takav inertan te se odupire brzim promjenama u uvjetima asimilacije. Standardizacija je stoga presudna za opstanak jezika, pogotovo imajući na umu da je riječ o narodu bez matične zemlje.
Povijest rusinskoga jezika u hrvatskoj sredini profesorica je Timko Đitko podijelila na dva temeljna razdoblja, tijekom kojih se razlika između standarda i govorenoga jezika razmjerno povećavala, kao i višerazinski utjecaj hrvatskoga jezika potaknut ne samo jezičnim nego i ekonomsko-političkim i društveno-kulturnim okolnostima. U prvome razdoblju (od 1748, tj. od doseljenja Rusina, do poslijeratnih 1950-ih) rusinski je jezik egzistirao uglavnom u kompaktnim, ruralnim sredinama te je u većine govornika imao status prvoga jezika, a obilježavala ga je široka funkcionalnost. Od Drugoga svjetskog rata sve je zastupljenija rusinska zajednica u urbanim sredinama, a zbog jačanja društvenih veza i asimilacije na individualnoj (npr. sklapanje miješanih brakova) i kolektivnoj razini (školstvo, obrazovanje) hrvatski jezik kao dominantan idiom postaje sve utjecajniji. Društvene je prilike moguće promotriti i u kontekstu jezičnih osobitosti te načinā na koje se realiziraju hrvatsko-rusinske jezične interferencije u dvama spomenutim razdobljima.
Za prvo je razdoblje karakteristična adaptacija, tj. preuzimanje određene hrvatske jezične činjenice i njezino prilagođavanje rusinskomu sustavu – to se odnosi, primjerice, na posuđenice, koje uglavnom prolaze kroz filtar rusinskoga jezika prije nego što zažive u njemu, adaptaciju nekih glasova (slogotvorno r dobiva popratni vokal, umetnuto a zamjenjuje se rusinskim odrazima poluglasova) i skupina glasova (au > av), određene morfološke (promjene roda) i tvorbene inovacije (dodavanje rusinskoga afiksa hrvatskoj osnovi) te semantičke transformacije (hrvatski leksemi dobivaju nova značenja te nastaju međujezični homonimi). U drugome razdoblju očita je tendencija sve izravnijega preuzimanja hrvatskih karakteristika, do čega dolazi i na glasovnoj razini (npr. velarni izgovor rusinskoga faringalnog h). Osim toga, česte su promjene gramatičkoga roda imenica, gubljenje povratnosti kod onih glagola koji su hrvatskome nepovratni i obratno, preuzimanje i prevlast hrvatskih afikasa te gubljenje onih kojih nema u hrvatskome, pojave semantičkih kalkova i sl. Sve je učestalije i posuđivanje leksema.
Zaključno je istaknuto da su promjene izazvane jezičnim prožimanjima zahvatile sve razine rusinskoga – ne samo leksički sloj, koji je najčešći element posuđivanja, nego i, primjerice, tvorbene modele i glasovni sustav, a pri suvremenome posuđivanju sve češće izostaju filtri stranih utjecaja kao nositelji temeljnih rusinskih obilježja. Zbog toga sve je izraženiji jaz između razgovornoga jezika i „konzervativnijega“ standarda, koji se ipak donekle čuva zahvaljujući tradiciji rusinskoga tiska i medija te posebnim obrazovnim programima na rusinskome jeziku. Mnogobrojni kontakti s jezicima bliskih naroda čine srž rusinskoga jezika, stoga ga možemo uvjetno nazvati svojevrsnim „prirodnim“ laboratorijem u kojemu supostoje i međusobno se prožimlju karakteristike različitih jezika.
Darko Vasilj
