Jedno, a suprotno: enantiosemija u hrvatskome jeziku
Drugo predavanje jezikoslovnoga ciklusa održala je prof. dr. sc. Bernardina Petrović, članica Katedre za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Završila je studij kroatistike i doktorirala 2003. godine. Objavila je četiri knjige, šezdesetak radova u znanstvenim časopisima i zbornicima radova sa znanstvenih skupova te izlagala na šezdesetak međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova. Prvo predavanje na seminaru Zagrebačke slavističke škole održala je 2007. godine, a ovom je prigodom govorila o enantiosemiji u hrvatskome jeziku.
Enantiosemija je pojava izražavanja dvaju suprotnih značenja jednom riječju. Ima veoma mnogo naziva, što govori o njezinoj složenosti (npr. enantiodromija, enantiosemija, autoantonimija, homoantonimija, bisemija, kontronimija itd). Predavačica je istaknula kako se o enantiosemiji može razmišljati na dva načina: može se promatrati kao nesamostalan semantički fenomen povezan s antonimijom, polisemijom ili homonimijom, a i kao samostalna pojava te izraz dijalektičke pravilnosti u jeziku. Prvi tragovi bavljenja enantiosemijom sežu u 17. stoljeće, a prva znanstvena istraživanja pojavljuju se u 19. Stoljeću. Unatoč tomu što iz normativističke perspektive enantiosemija stvara dvosmislenost koja šteti razumljivosti, 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća istraživanja se intenziviraju, posebno u Rusiji gdje se ona najprije dovodi u vezu s homonimijom, a potom s polisemijom i antonimijom. U 21. stoljeću pak prevladava mišljenje da je ona univerzalna, sustavna i posebna pojava, te se provode istraživanja u različitim jezicima, poredbena istraživanja i istraživanja iz perspektive određenoga jezika kao inoga.
Što se tiče veze enantiosemije i polisemije, u objema je prisutan razvoj različitih značenja unutar jednoga leksema, ali u slučaju polisemije rijetko se razvijaju suprotna značenja. Homonimija je odnos glasovne ili pismovne podudarnosti dviju ili više jedinica koje gotovo nikada nemaju suprotno značenje. S antonimijom enantiosemiju povezuje odnos suprotnosti, no antonimija uključuje najmanje dva leksema suprotna značenja i antonimi izvan konteksta obično zadržavaju suprotno značenje. Enantiosemi nastaju različitim jezičnim procesima, npr. gubitkom prvotnog značenja višeznačnice, prijenosom značenja (ovdje je predavačica posebno istaknula ironizaciju), rječotvornim postupcima i dr. Tipološki se mogu podijeliti na nominalne enantioseme (npr. glagol izluđivati koji može značiti i ʻživciratiʼ i ʻšarmiratiʼ) i emocionalno-evaluativne enantioseme (npr. Baš ti hvala!), koje prepoznajemo po govornoj intonaciji.
Kod enantiosema možemo prepoznati različite tipove suprotnosti, među kojima je predavačica istaknula najčešće. To su početak – kraj (npr. stati u značenju ʻzaustaviti seʼ i kao fazni glagol u značenju ʻpočetiʼ), obvezujuće – neobvezujuće (npr. propisati u izrazu propisati zakonske odredbe i u izrazu propisati lijek), potpunost – nepotpunost (npr. prilično u rečenici Zaista su prilično različiti! i u rečenici Prilično je zgodna), vjerovanje – nevjerovanje (npr. glagol sumnjati), davanje – uzimanje (npr. imenica zakup koja može podrazumijevati i unajmljivanje i iznajmljivanje), stvaranje – uništavanje (npr. glagol razbiti koji može označavati i uvođenje nove perspektive ili pojave) i pozitivno – negativno, gdje ima zaista mnogo primjera, a predavačica je istaknula uporabu pridjeva bolestan i brutalan koji uz osnovno negativno značenje služe i za opisivanje čega vrlo pozitivnoga (npr. brutalna haljina).
Profesorica Petrović zaključila je kako enantiosemija nije česta, ali je stalna pojava koja je poseban izazov prevoditeljima i bilo bi ju korisno registrirati u rječnicima. Nakon predavanja uslijedila je dinamična rasprava.
Nina Nodilo
