Andrić i suvremeni hrvatski pripovjedači
Veza između Ive Andrića i suvremenih hrvatskih pripovjedača česta je tema književnih analiza i kritika. Izv. prof. dr. Julijana Matanović predstavila je u današnjem predavanju svoje viđenje Andrićevih tragova u djelima Josipa Mlakića, Ivana Supeka, Ivana Aralice, Feđe Šehovića, Nedjeljka Fabria i Miljenka Jergovića. Najveći dio vremena posvetila je pritom značenju Ive Andrića u prozi Josipa Mlakića, prošlogodišnjega gosta književne večeri Zagrebačke slavističke škole.
Izlaganje o Andriću u prozi navedenih pripovjedača profesorica Matanović prožela je citatima iz suvremenih hrvatskih romana u kojima prepoznaje Andrićevu pripovjedačku tehniku, teme, slike ili likove. Dotakla se tako naslijeđenoga spiralnoga odnosa prema povijesti, uočavajući razliku između povijesti koja u Travničkoj hronici Ive Andrića ipak nudi priliku za napretkom i povijesti koja je u romanima Psi u trgovištu (Ivan Aralica), Vježbanje života (Nedjeljko Fabrio) i Gorak okus duše (Feđa Šehović) krug iz kojega se ne može izići i kojemu se ne može umaći.
Josip Mlakić javno priznaje svoj »dug« Ivi Andriću te, prema riječima profesorice Matanović, na najznačajniji način nasljeđuje nalivpero toga pisca. U svoj književni tekst izravno upisuje Andrićev stil, ali je njihov odnos puno dublji i složeniji nego što se to moglo naslutiti kroz dosadašnje interpretacije. Profesorica Matanović usredotočila se na primjere Mlakićeva izravnoga pozivanja na Andrića, kao što su preuzimanje Andrićeve rečenice »Svi smo mi mrtvi samo se redom sahranjujemo« (Travnička hronika) kao polazišne rečenice i mota romanu Živi i mrtvi. Četvrti dio istoga romana naslovljen je upravo A što mi se Travnik zamaglio, dok četrnaesto poglavlje Mlakićeva romana Kad magle stanu nosi naziv Prokleta avlija, prema istoimenom romanu Ive Andrića.
Upisanost Andrića u Mlakićev književni tekst očituje se i u zaokupljenosti tematikom zla, mržnje i povijesne ponovljivosti na bosanskom prostoru, kao i zajedničkim važnim slikama, kao što su »most«, »magla«, »stope«, »vatra« i »snijeg«. Profesorica Matanović istaknula je važnost koju za Josipa Mlakića ima samo pripovijedanje, ali i onaj tko će priču čuti. Njegovo čitanje i upisivanje Andrića u vlastiti književni tekst iznova svjedoči kako je jedina prava odrednica piščeve pripadnosti primatelj koji ponuđene rečenice prepoznaje i prima kao vlastite.
