Stjepan Ivšić
U subotnjem prijepodnevnom terminu polaznici su imali priliku poslušati tri predavanja. U prvome je predavanju prof. dr. sc. Josip Lisac govorio o najvećem hrvatskom filologu prve polovice 20. stoljeća i jednome od najvećih hrvatskih filologa uopće (uz Vatroslava Jagića) – Stjepanu Ivšiću, čija se 50. godišnjica smrti obilježava ove godine. Polaznike Škole upoznao je s Ivšićevim životom i radom te ukratko predstavio njegove najvažnije rasprave, ponajprije dijalektološke.
Stjepan Ivšić rođen je u Orahovici u Slavoniji 1884., a umro u Zagrebu 1962. godine. Najviše je istraživao područje od zapadne Slavonije do zapadnoga Srijema, no napisao je važne radove i o kajkavštini te provodio istraživanja i na čakavskome prostoru. Studirao je u Zagrebu hrvatski jezik i klasičnu filologiju, a stručno se usavršavao u Krakovu, Pragu, Sankt Peterburgu, Moskvi i Kijevu. Doktorirao je 1911. Prilogom za slavenski akcenat, pruživši u ono doba temeljni prilog o slavenskoj akcentuaciji. U 45. godini postaje član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a bio je član i Srpske akademije nauka i umetnosti, Češkoga naučnoga društva u Pragu, Slavenskoga instituta u Pragu i Slavenskoga društva u Sofiji. Bio je dijalektolog, hrvatski slavist, povjesničar književnosti, istraživač hrvatskoga glagoljaštva – drugim riječima, vrlo svestrana ličnost koja je sebi uvijek postavljala visoke osobne ciljeve. Osobito je bio cijenjen po posebnu moralnome liku.
Ivšić je, istaknuo je profesor Lisac, bio vrlo marljiv terenski radnik. Još kao gimnazijski učenik ispitivao je oca, podrijetlom iz Kupinca, o pojedinim riječima. Godine 1904., vozeći se na sprovod Josipa Jurja Strossmayera, čuo je od kočijaša iz Vrpolja prvi put akut, za koji kao student u svojim bilješkama počinje rabiti poseban znak u obliku tilde. Otprilike u isto vrijeme poznati je srpski lingvist Aleksandar Belić otkrio akut u govorima oko Novoga Vinodolskog. Godinu 1910. proveo je na čakavskome području od Kastva do Korčule. Sustavna dijalektološka istraživanja provodi od 1933. Nakon Drugoga svjetskog rata odlazio je na teren u društvu uglednoga hrvatskoga jezikoslovca druge polovice 20. stoljeća Dalibora Brozovića, a zadnje je terensko istraživanje proveo 1956. godine s Laszlom Bucsuom.
Ivšić je posvetio mnogo vremena istraživanju hrvatskih štokavskih govora, no njegov prvi dijalektološki prilog o dvama idiomima iz okolice Našica Šaptinovačko narječje (1907), ocijenio je profesor Lisac, nije bio preuspješan jer u njemu nisu registrirane neke važne jezične značajke, kao što je npr. akut ili zatvoreno e. Njegova se monografija Današnji posavski govor (1913) smatra i danas najboljom hrvatskom dijalektološkom monografijom zahvaljujući nekim Ivšićevim rješenjima koja su bitno unaprijedila tadašnje spoznaje genetske lingvistike.
U monografiji Jezik gradišćanskih Hrvata opet je u središtu njegova razmatranja naglasak, ali i književni jezik, iz čega se vidi njegovo zanimanje i za sociolingvističke teme.
Vrlo je važna Ivšićeva monografija Jezik Hrvata kajkavaca (1936), u kojoj je kajkavske govore na temelju akcenatskih kriterija podijelio u četiri skupine. Utvrdivši da se svi kajkavski akcenatski sustavi mogu izvesti iz jedne, osnovne kajkavske akcentuacije, pokazao je neprihvatljivost tvrdnje da je kajkavština nastala miješanjem slovenskih, čakavskih i štokavskih elemenata (A. Belić) i netočnost onih radova u kojima se pretjerivalo s isticanjem sličnosti kajkavske sa slovenskom akcentuacijom (F. Ramovš). Time je učinio velik korak naprijed u proučavanju kajkavštine, odredivši kajkavsko narječje kao ravnopravno ostalim skupinama dijalekata unutar srednjojužnoslavenskoga dijasistema.
Osim u hrvatskim govorima proučavao je akcentuaciju i u starim slavonskim gramatikama. Objavio je priloge o naglasku u gramatikama Matije Antuna Reljkovića i Ignjata Alojzija Brlića.
Ivšićevi su prilozi o hrvatskoglagoljskoj književnosti, naglasio je profesor Lisac, vrhunski i u filološkokritičkom i u tekstološkom smislu. Pisao je o hrvatsko-češkim književnim vezama u 14. i 15. stoljeću, o Bašćanskoj ploči (nazvavši je »dragim kamenom« hrvatske književnosti), radio je na priređivanju novoga izdanja Acta Croatica, koje, nažalost, nije tiskano, zaslužan je za izdanja nekoliko glagoljskih spomenika i autor prikaza hrvatske srednjovjekovne književnosti.
Svoj je prikaz Ivšićeva života i rada prof. dr. sc. Josip Lisac zavšio osvrtom na manje poznate dijelove njegova opusa, kao što su njegov leksikografski rad (ostavio je Rusko-hrvatski diferencijalni rječnik, Hrvatski ortoepski rječnik te Poljsko-hrvatski rječnik), etimološki prinosi i prilozi o hrvatskome standardnom jeziku.
